| Chapter 5 |
1 | Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu! |
2 | Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima. |
3 | Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice. |
4 | Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti. |
5 | Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti. |
6 | Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo. |
7 | Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove. |
8 | Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih. |
9 | Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji. |
10 | Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi. |
11 | Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim. |
12 | Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali. |
13 | Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva. |
14 | Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama. |
15 | Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje. |
16 | Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo! |
17 | Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru: |
18 | zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali. |
19 | Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena. |
20 | Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? |
21 | Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu. |
22 | Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi? |