| Chapter 16 |
1 | Job progovori i reče: |
2 | "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! |
3 | Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? |
4 | I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; |
5 | i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. |
6 | Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? |
7 | Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. |
8 | Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. |
9 | Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, |
10 | prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. |
11 | Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. |
12 | Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. |
13 | Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. |
14 | Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. |
15 | Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. |
16 | Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. |
17 | A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. |
18 | O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. |
19 | Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. |
20 | Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: |
21 | o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. |
22 | No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti. |