| Chapter 23 |
1 | Job progovori i reče: |
2 | "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi: |
3 | o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, |
4 | pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. |
5 | Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao! |
6 | Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. |
7 | U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. |
8 | Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga. |
9 | Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem. |
10 | Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići! |
11 | Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć'; |
12 | slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim. |
13 | Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti. |
14 | Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio! |
15 | Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata. |
16 | U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni, |
17 | premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro. |