| Chapter 4 |
1 | Tad prozbori Elifaz Temanac i reče: |
2 | "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi! |
3 | Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; |
4 | riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava. |
5 | A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo! |
6 | Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje? |
7 | TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? |
8 | Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti. |
9 | Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. |
10 | Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića. |
11 | Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini. |
12 | Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo. |
13 | Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, |
14 | strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. |
15 | Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu. |
16 | Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat: |
17 | 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem? |
18 | Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje - |
19 | kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: |
20 | od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. |
21 | Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.' |